Industrijske metode proizvodnje etanola uglavnom spadaju u dvije kategorije: fermentacija i hidratacija etilena. Fermentacija je, kao tradicionalni proces, dugo bila primarni izvor etanola u raznim zemljama, a trenutno se sva alkoholna pića i oko 75% industrijskog etanola u svijetu još uvijek proizvode ovom metodom. Međutim, u posljednjih četrdesetak godina, razvojem tehnologije hidratacije etilena, fermentacija se postupno zamjenjuje.
Fermentacija troši velike količine žitarica; Za proizvodnju 1 tone etanola potrebno je oko 4 tone žitarica ili 12 tona krompira, što je rezultiralo visokim troškovima, te je stoga postepeno ukinut. Hidroliza drveta, zbog velikih ulaganja i visokih troškova, prikladna je samo za nekoliko zemalja s bogatim šumskim resursima. Korištenje nusproizvoda iz industrije šećera ili papira-kao što su melasa (ostatci šećera) i otpad od sulfitne pulpe-za proizvodnju etanola još uvijek se koristi u nekim zemljama, ali je prinos nizak zbog ograničenih izvora sirovina; na primjer, samo 1 tona etanola može se proizvesti od 15-20 tona otpada celuloze, koji ne može zadovoljiti-industrijske potrebe velikih razmjera. Iako se poljoprivredni nusproizvodi i divlje biljke (kao što su pirinčana slama, stabljike kukuruza ili divlje voće) također mogu koristiti kao sirovine, problemi poput sakupljanja, transporta i ograničenih raspoloživih resursa ostaju. Sve u svemu, metode fermentacije, ograničene dostupnošću sirovina i ekonomskom efikasnošću, postale su nedovoljne da zadovolje zahtjeve proizvodnje velikih razmjera.
U tom kontekstu, postepeno se pojavila metoda hidratacije etilena. Kompanija Shell Chemical u Sjedinjenim Državama je industrijalizovala direktnu hidrataciju u Hjustonu 1948. godine, gradeći fabriku etanola kapaciteta 60.000 tona godišnje. Nakon toga, 1951. godine, izgradili su još jednu tvornicu etanola u Scottscouu s godišnjim kapacitetom od 35.000 tona, što je označilo sazrijevanje i široku primjenu tehnologije hidratacije etilena.
